Glas nove Hrvatske Naslovnica   |  Kontakt   |  WebMail   |  E-Glasnik   |  Linkovi   |  Sitemap    
NSZSSHNSZSSH
Ured:
+385 1 4855 798
Pravna služba:
+385 1 4851 629
+385 1 4855 723
E-mail:
nszssh@nszssh.hr
  Naslovnica Jos
 
Vijesti  
Aktualno  
Teme, događaji i aktivnosti  
O školstvu iz medija  
Skupovi  
Intervjui  
Reportaže  
Ankete  
Komentari  
Publikacije i izdanja  
  O sindikatu Jos
  Vertikala sindikata obrazovanja Jos
  Gimnazije, strukovne, domovi... Jos
  Zakoni i kolektivni ugovori Jos
  Pravni savjeti Jos
  S.O.S. telefon Jos
  Zanimljivosti Jos
  Galerije Jos
  Sportske igre Jos
  ZA POVJERENIKE Jos
 

Korisničko ime:
Lozinka:

 
 
     

 

Zlatko Šešelj: Ideja da država ispituje preuzeta je iz 19. stoljeća

Umjesto da mijenjaju program i metode, cijelu generaciju djece proglašavaju glupima, te je vrlo oštre riječi 2008. godine, uoči masovnog prosvjeda srednjoškolaca protiv državne mature izrekao Zlatko � ešelj, ravnatelj ugledne Privatne klasične gimnazije u Zagrebu. Stav o tome da je matura promašen projekt, taj klasični filolog s dugodišnjim stažom rada u prosvjeti nije promijenio do danas. � ešelj je uvijek bio poznat po svojim vrlo oštrim istupima. Bez dlake na jeziku, od � uvara do danas pomno je secirao svaku ideju prosvjetnih ministara za koju je smatrao da bi mogla našteti školstvu. Isto je učinio nedavno. Nakon što je ministar Radovan Fuchs najavio da će smanjiti broj gimnazija, � ešelj mu se obratio s apelom: “Ne činite to.” U povodu ispita državne mature sa � ešeljem smo razgovarali o tome što i danas zamjera tom ispitu, koja znanja smatra relevantnim, u kojem bi smjeru trebala ići reforma školstva i zašto je odlučio pisati ministru Fuchsu.

� to je škola?

Koja bi znanja morao imati svaki maturant koji želi nastaviti školovanje na fakultetu?

- � kola je, prije svega, odgojno-obrazovna institucija te ne smije biti puka “tvornica znanja”, već se mora okrenuti potpori mladom čovjeku u razvijanju čitavog niza sposobnosti, vještina, vrijednosti i, dakako, znanja koja su mu nužna za uključivanje u zajednicu. Ako školu “ogulimo” od svih njezinih zadataka da pomogne djevojkama i mladićima da postanu dobri ljudi koji su u sebi pronašli i razvili čitav niz svojih potencijala (od emotivnih i komunikacijskih do tzv. životnih vještina i znanja na kojima će temeljiti svoju budućnost), a to se, nažalost, jednim dijelom događa, dovodimo u pitanje budućnost ove zajednice. Jer “znanja” bez etičkog temelja, ljudi bez izgrađenih vrijednosti mogu biti pogubni za svaku zajednicu.

Ako pak govorimo o znanjima kao dijelu sustava, ona moraju težiti temeljnom zadatku obrazovanja u osnovnim školama i u gimnazijama: stvaranju sistematizirane i općenite slike svijeta. Tek sistematizirana i opća znanja temelj su na kojem možemo graditi sve neizvjesniju i nejasniju budućnost. U Europi je upravo na redu renesansa općeg obrazovanja u primarnom i sekundarnom obrazovanju, dok se specijalizacija ostavlja za više i visoko obrazovanje.

Govoreći o znanjima ne smijemo zaboraviti da su obrazovni periodi izuzetno dugi. Prvašić koji će jesenas poći u školu završit će srednje obrazovanje 2022. Može li itko na ovom planetu prognozirati kako će svijet izgledati te godine? Još do prije pola stoljeća takve su projekcije bile moguće. Danas su one posve nesigurne i za sljedećih pet do šest godina, a proces promjena neprekidno se ubrzava. Da bi, dakle, 2022. upisao fakultet i posvetio se nekom konkretnom području, današnji prvašić do tada mora stvoriti mrežu općih znanja koja nije podložna brzim mijenama, a koje će mu, ma kako svijet tada izgledao i što god od njega očekivao, biti dostatna da krene svojim putem.

Pobrkani lončići

Tko bi i na koji način trebao propitivati ta znanja?

- U nas je zavladalo mišljenje da propitivač tih i takvih znanja treba, de facto, biti država. Takva su stajališta rezultat nastanka nacionalnih država u 19. stoljeću koje su trebale čvrstu priramidu koja će izvršiti dvije funkcije: novonastalom državnom aparatu i nacionalnom kapitalu pribaviti potrebne radnike za sve razine složenosti proizvodnje, a s druge strane eliminacijskim sustavom spriječiti masovno stjecanje znanja. Nakon II. svjetskog rata u svim se zemljama svijeta te ograde ruše i počinje masovno obrazovanje na svim razinama, ali su neki mehanizmi ostali netaknuti.

Mislite li da je dosadašnji sustav upisa na fakultete putem prijemnih ispita bio dobar, ako znamo da je te iste fakultete završavala tek trećina upisanih?

- Već se desetljećima zalažem za ukidanje ograničenja koja nameće numerus clausus jer on nema smisla. Uostalom, zar su Austrijanci i Talijani toliko glupi da su ga ukinuli?

Jedan ste od rijetkih prosvjetara koji se od prvoga dana protivio uvođenju državne mature. Kako danas gledate na taj projekt?

- Ovakvu papazjaniju koja se iz meni nepoznata razloga naziva državnom maturom treba smjesta ukinuti. Matura je, takva kakva se provodi, pobrkala sve lončiće. Istovremeno je i matura, koja treba ispitati što učenici znaju, i prijemni ispit, koji mora napraviti eliminaciju. Dvije metodologije, dva cilja, različiti alati pobrkani su u istom poslu.

Nadalje, matura je, osim što je beskorisna, i duboko nepravedna. Budući da svim učenicima nije zagarantirana ista razina rada u školi, pitam se s kojim pravom očekujemo da su njihova postignuća usporediva.

Iz rasprava je vidljivo da su pitanja koja su se postavljala ranije na školskoj maturi bila puno smislenija od sadašnjih ispita. Neka od pitanja u testu nisu, naime, uspjeli riješiti ni stručnjaci jer su ih pisali specijalisti. Zašto bi ih onda trebali znati učenici u okviru općeg obrazovanja - ne zna nitko.

� uvarevo doba

Sve dosadašnje reforme školstva bavile su se smanjivanjem gradiva. Unatoč tome, stalno se tvrdi kako su naši učenici osuđeni na besmisleni štreberaj. Na kraju krajeva, na isti je način koncipirana i sama državna matura. U čemu je problem?

- Sadašnja gimnazija projekt je povratka gimnazija koji je započeo 1989. nakon propasti � uvarove reforme. Obavljen je odmah nakon uspostavljanja demokratske vlasti 1990., većinom kao tehničko pitanje, dok se sadržajnim povratkom na gimnazijsko obrazovanje nitko nije htio baviti. Tako su u sadržajima gimnazije ostali brojni elementi “usmjerenog obrazovanja” iz � uvareva doba. Naime - za one mlađe - u tadašnjem “usmjerenom obrazovanju” (koje su cinici zvali “umjerenim obrazovanjem”) u posljednje dvije godine srednjoškolskih programa bili su pretočeni neki uvodni kolegiji visokoškolskog obrazovanja, jer su se te dvije godine shvaćale nekim “predvorjem” sveučilišnih studija. Kad su te dvije godine ponovno postale općeobrazovne, sveučilišni studiji nisu povukli te sadržaje natrag na fakultete. A da bi ih se nekako objasnilo učenicima koji još nisu sposobni za tu razinu spoznaje, specijalizirani su sadržaji reducirani na skupove naziva, opisa i činjenica. Pojednostavljeno: budući da je “meso” bilo prekomplicirano, ono je oguljeno, pa su ostale samo “kosti”. A one se - ipso facto - biflaju napamet. I tako smo dospjeli u začarani krug.

Često za primjer uzimamo Finsku, no zaboravljamo da su u Finskoj škole ujednačene po kvaliteti. U Hrvatskoj je pri vrhu uvijek istih 30-ak škola u velikim gradovima. S druge strane, imamo županije (poput Ličko-senjske) u kojima su sve škole ispod prosjeka.

- Finski obrazovni sustav izvrsnim čini uređena zajednica koja ga servisira. Nije samo ujednačenost prednost Finske, već i sustav vrijednosti koji Finci poštuju. U Hrvatskoj se sustav vrijednosti raspao pa škola laje u prazno. Učenike potičemo na poštenje u nepoštenoj državi, na čast u nečasti, na rad u neradu, na istinu u laži koja nas okružuje. Mi smo posljednji Mohikanci na braniku budućnosti ove zajednice, a kad se o nama govori, onda smo samo trošak. U zemlji koja tako malo daje za školstvo ne očekujmo mnogo od školstva.

Ministar Radovan Fuchs nedavno je najavio da će smanjiti broj predmeta u gimnazijama, što je izazvalo vašu žestoku reakciju. Zašto mislite da se to ne smije učiniti? Podaci, naime, pokazuju da hrvatski gimnazijalci imaju godišnje 15, a njihovi vršnjaci u drugim zemljama od šest do 10 predmeta. Učenici u tim zemljama u isto vrijeme postižu daleko bolje rezultate od naših gimnazijalaca.

Prečesto se u ozbiljnim raspravama manipulira činjenicama. Neki sustavi u Europi imaju isto toliko predmeta kao i naš sustav, a neki manje. Najmanje ima britanski sustav, samo nekoliko predmeta po godini. I napokon, odakle podatak da učenici u “tim zemljama” postižu daleko bolje rezultate od naših? Uspjesi naših gimnazijalaca na međunarodnim natjecanjima to demantiraju, a isto tako i rezultati PISA projekta u kojem smo u samoj sredini. Lošiji su od naših učenika učenici mnogih država u koje se pak nastojimo ugledati. Dakle, prestanimo s manipulacijama!

Smanjivanje broja predmeta obična je budalaština. Objasnit ću to na primjeru uspjeha Janice Kostelić i Blanke Vlašić. Obje su, da bi postigle te rezultate, stalno povisivale granice. A mi u školstvu, na usta ministra Fuchsa, želimo postići što više spuštajući svoje letvice, smanjujući napore i radeći manje. Da ne povjerujete! Dakako, nisu predmeti svete krave da se o njihovu sadržaju ne da razgovarati, ali manimo se budalaština i prihvatimo napornog rada. I ne gledajmo u Fince ako ne želimo prihvatiti i njihovu predanost napornom radu.

Jednostavno pitanje

U otvorenom pismu ministru Fuchsu napisali ste da je najavljena reforma gimnazija smokvin list kako se ne bismo uhvatili u koštac s pravim problemima obrazovanja. Na koje ste probleme konkretno mislili?

- Kad se u ovoj zemlji nema što reći i ne želi ništa stvarno napraviti, počinju velike najave reformi. Sad ćemo pretumbati ovo, sad promijeniti ono, u uvjerenju da puka promjena forme ima ikakve stvarne posljedice. U Strugarovo vrijeme raspravljalo se o uvođenju devetog razreda osnovne škole. Nitko mi tada nije bio u stanju odgovoriti na beskrajno jednostavno pitanje: dodaje li se ta godina prije prvog razreda srednje škole ili nakon osmog osnovne? Probleme školskog sustava danas vidim na svim razinama: potpuna nekompetentnost administrativnih institucija, normativna zbrka i posvemašnje nerazumijevanje koje se iz te zbrke razaznaje, sadržajna neprimjerenost, materijalno siromaštvo, pretvaranje profesije u činovništvo, zapuštenost struke, nebriga za ljude koji rade u školstvu, nedostatak razumijevanja temeljnih problema. Spomenut ću samo jedan primjer normativnog ludila. Ministarstvo je 2008. iz nepoznatih razloga zakone o osnovnom i srednjem obrazovanju spojilo u jedan zakon. Izgovor je bio da to traži Europa, što nije istina, ali neka bude. Ove se godine planira ili ići u radikalne dopune ili čak ponovno razdvojiti zakone. Sapienti sat!

Nitko me ne sluša

Sanader i Primorac često su koristili krilaticu “Hrvatska zemlja znanja”. � to bi vlast trebala učiniti da Hrvatska doista postane zemlja znanja?

- Radu, poštenju i časti vratiti prvo mjesto u društvenim vrijednostima.

Po struci ste filolog. Je li danas važnije znati grčki ili biti informatički pismen?

- Ako upotrijebite ručnu bušilicu, električnu bušilicu ili laser, izbušit ćete rupu i samo to. Laserom dakako dublju, precizniju rupu kroz inače neprobojne materijale. Ali to i dalje ostaje samo rupa. Informatička je pismenost neophodna, ali njome samo dobivamo moćne alate. Zašto ih upotrebljavamo, e za to nam trebaju neka druga znanja i vještine. A ako želimo saznati koja se pitanja postavljaju o nama samima i kako se na ta pitanja odgovara, tko je Homo sapiens, tko je Zlatko � ešelj, onda mi treba grčki. Bezbroj pojmova koje razumijemo same po sebi ušli su u nas kao baština grčkog duha. I kad glasamo na izborima ili polemiziramo u novinama - kao sada - klanjamo se Periklu bez kojeg ne bi bilo ni ovog intervjua. Zato mislim da je i dalje nužno da postoje ljudi kojima je grčki poznati jezik.

Jedan ste od rijetkih intelektualaca koji je uvijek spreman javno iznijeti svoje stavove i argumentirano ih braniti u javnosti. Zašto su intelektualci danas šutljiva većina?

- Smatram se samo obrazovanim čovjekom. Za intelektualca mi nedostaju mnoga svojstva. Uostalom, u ovoj zemlji intelektualci se mogu nabrojati na prste jedne ruke. Zašto pak obrazovani ljudi šute, ne znam ni sam. A, sasvim iskreno, kad pogledam rezultate moje “glasnosti” u proteklih tridesetak godina, rezultati su porazni. Živimo u zemlji zaborava i zemlji neslušanja. Nitko nikada nije poslušao ni jednu jedinu rečenicu koju sam javno izrekao. A jedan se nemali dio njih, to pokazuje retrospektiva, na nesreću pokazao točnim predviđanjem.

ANKETA
Nastava bi se od jeseni trebala odvijati...
sa učenicima u učionicama
sa učenicima dijelom u školi, dijelom online
sa učenicima isključivo online


Pogledaj rezultate
SERVISI
Tumačenja kolektivnih ugovora   
Pogodnosti za članove  
Aplikacije za povjerenike  
Blagajna uzajamne pomoći  
Kako upotrebljavati QR kodove?  
AAI@edu.hr  
Mobilna aplikacija NSZSSH  
Stanogradnja za članove sindikata  
VIDEO